 |
| D.H. Lorens (1885-1930) |
Jesen je sad kada voće pada
i kad se dugo putuje prema zaboravu.
Jabuke padaju poput velikih kaplji rose
da ranom otvore izlaz iz sebe.
I vrijeme je da se ide, da se rastane
sa samim sobom, i da se izlaz nađe
iz klonulog sebe.
II.
Sagradi li svoju lađu smrti, o sagradi li?
O sagradi svoju lađu smrti, jer dobro će ti doći.
Turobni mrak je na pomolu, kad će jabuke padati
gusto, gotovo poput grmljavine, na stvrdnutu zemlju.
I smrt je u zraku poput mirisa pepela!
Ah! zar je ne mirišeš?
A u izubijanom tijelu, prestrašena duša
trza se i uzmiče, prežući pred studeni
što kroz otvore na nju puše.
III.
A može li čovjek naći svoj vlastiti mir
s običnim bodežom?
S bodežom, stiletom, metkom, čovjek može otvoriti
ranu i probiti izlaz iz sebe;
no je li to mir, o reci mi, je li to mir?
Zasigurno nije! jer kako bi ubojstvo, pa makar i ubojstvo
samoga sebe
ikad postiglo mir?