 |
| Vladimir Fran Mažuranić (1859-1928) |
Da budu Bogu bliže! Jer nigdje nisi Bogu onako blizu, kao u pustinji.
I na pučini morskoj, i na vrhuncu gore, i u sjeni prašume, čuješ tajinstveni Njegov glas. Ali iz daleka!
Tek u gluhoj, beskrajnoj pustinji, gdje te ništa — ma ništa na ovome svijetu ne buni i ne smeta, osjećaš Njegovu blizinu. I veličinu!
Pa, kad zapadajuće sunce posiplje pustinju zlatnim svojim praškom, kad se nebo zarumeni a pustoš cvijetom procvate, zaigrat će srce tvoje od miline. A duša tvoja kliknut će: „O Gospodine!“
A kad ugledaš silna ona svijetla, koja dvorove božje rasvijetljuju, nestajat će te pred Veličanstvom Božjim, kao potočića u pustinji. A srce tvoje topit će se kao led.
I past ćeš u prah, govoreći: „Smiluj mi se, Bože, i ne pusti
smrti, da zaklopi u tuđini oči moje!...“