Viljem Blejk: LONDON

William Blake: London
(1826)

Na ulici svakoj pritešnjenoj planom,
Tu gde sa svih strana Temzu grad opseda,
Ja na svakom licu, neznanom i znanom,
Pečat tuge gledam, pečat ljudskih beda.

U svakome kriku čoveka što kuka,
U kriku deteta sluđenog od strave,
U svakome glasu, usred svakog zvuka,
Čujem zveket lanca što okiva glave.

Krik dečka slušam — čistača dimnjaka —
Do crne crkve što strašan dopire,
I bolni vapaj nesrećnog vojaka
Što na zid dvorski sa krvcom navire;

A najčešće psovke što u ponoć lete
Sred puste ceste sa usta bludnice
Kad kune plačno tek rođeno dete,
I kugom truje cvet bračne ložnice.

Fran Mažuranić: U PUSTINJI

Vladimir Fran Mažuranić
(1859-1928)

Zašto su proroci išli u pustinju?
Da budu Bogu bliže! Jer nigdje nisi Bogu onako blizu, kao u pustinji.
I na pučini morskoj, i na vrhuncu gore, i u sjeni prašume, čuješ tajinstveni Njegov glas. Ali iz daleka!
Tek u gluhoj, beskrajnoj pustinji, gdje te ništa — ma ništa na ovome svijetu ne buni i ne smeta, osjećaš Njegovu blizinu. I veličinu!
Pa, kad zapadajuće sunce posiplje pustinju zlatnim svojim praškom, kad se nebo zarumeni a pustoš cvijetom procvate, zaigrat će srce tvoje od miline. A duša tvoja kliknut će: „O Gospodine!“
A kad ugledaš silna ona svijetla, koja dvorove božje rasvijetljuju, nestajat će te pred Veličanstvom Božjim, kao potočića u pustinji. A srce tvoje topit će se kao led.
I past ćeš u prah, govoreći: „Smiluj mi se, Bože, i ne pusti
smrti, da zaklopi u tuđini oči moje!...“