D.S. Mereškovski: JULIJAN OTPADNIK

IULIANUS APOSTATA (Giovan Battista Cavalieri,
Romanorum imperatorum effigies, Roma, 1592)

Cezar se sećao beskrajnih prepiraka pravoslavnih i arijevaca, koje su se vodile na Milanskom saboru za vreme Konstancija. Namisli da se koristi tom svađom za svoje ciljeve i odluči da sazove crkveni sabor, kao što su to činili i njegovi hrišćanski preci, Konstantin Veliki i Konstancije.
Jednom, sasvim otvoreno, objavi svojim preneraženim prijateljima kako hoće, umesto svakih nasilja i gonjenja, galilejcima da dopusti slobodu ispovedanja vere, da vrati iz progonstva donatiste, semiarijevce, markionite, montaniste, cecilijance i druge jeretike, koji, saborskim rešenjem za vreme Konstantina i Konstancija, behu prognani. On beše uveren da boljeg sredstva nema za uništenje hrišćanstva.
„Videćete, prijatelji“, govoraše imperator, „čim se svi oni vrate na pređašnja mesta, takva će se svađa izroditi među bratoljupcima, da će rastrgnuti jedan drugog, kao divlji zverovi i osramotiće ime svoga Učitelja pre no što bih ja to mogao postići i najljućim kaznama.“

Izvor: D. Mereškovski - Smrt bogova (Beograd, 1923)